U Srbiji se slave četnici i Draža Mihajlović, pa čak i Milan Nedić i Dimitrije Ljotić, a samo se u nekolicini slobodoljubivih medija mogu čuti kompletnije ocjene o njihovoj ulozi u Drugom svjetskom ratu. Tako se i ne dospijeva do neophodnog govora o ovovremenim zločinima počinjenim u ime «Velike Srbije» u Hrvatskoj i u BiH, uključujući onima u Vukovaru i u Srebrenici, zločinima koji se zbog svoje prirode ne mogu skriti.  

U Hrvatskoj se veličaju ustaše, ne želi se pogledati istini u oči barem u svezi sustava logora smrti zvanog Jasenovac, radije se govori o Bleiburgu i „križnim putovima“ nego o biti te kvazi-države koja nije bila ni nezavisna, ni država, a ni Hrvatska.  I još k tomu, osumnjičeni za ubojstvo srpskih civila u posljednjem ratu se još uvijek tu i tamo, pa ako i iz inata, slave kao heroji. 

U Bosni i Hercegovini svatko slavi svoju vlastitu, u pravilu vrlo problematičnu prošlost, drugome i trećemu u inat. Među Srbima se prosto neće da znade za surovu istinu da je «Republika Srpska» nastala na zločinu, kao dio suludog projekta «Velike Srbije». Ideolozi poput Milorada Ekmečića RS stiliziraju u nadoknadu za žrtve srpskog naroda kroz povijest. Otuda se, logično, u ovom nesretnom entitetu i bave isključivo zločinima Bošnjaka i Hrvata u daljnjoj i bližoj prošlosti. Bošnjaci se prosto omamljuju «turko-nostalgijom», slično kao nekoć Srbi «kosovskim mitom», sve do neukusa. A neće da znaju niti za tužnu istinu da su razmjerno udjelu tadašnjeg muslimanskog naroda u nesretnoj Pavelićevoj NDH sudjelovali i oni u en-de-ha-zijskim, ustaškim i domobranskim postrojbama. Be-ha Hrvati neće opet ni da čuju o tomu da su u njihovo ime počinjeni stravični zločini u Drugom svjetskom ratu, u prvom redu nad Srbima, Židovima i Romima, ali i i nad drugomislećim Hrvatima. Može li netkmo od vas ovdje i zamisliti da su i u Jasenovcu, dakle kvazi-hrvatskom rukom ubijani katolički svećenici, a ne samo pri kraju rata i srpskom i hrvatskom na Širokom Brijegu?                                                                                

Rijetki su, nažalost, među ovovremenim be-ha Hrvatima oni koje boli oboje - i Jasenovac i Bleiburg  - prvi jer je taj toponim postao sinonimom hrvatske sramote, a drugi jer je postao toponimom hrvatskih obiteljskih tragedija. Uključivo i moje obitelji, kažem po prvi put javno, ali neću u detalje – kako bih izbjegao banalizaciju - o tomu kako se sve povijest 20. stoljeća poigrala putom podijela na „crvene“ i „crne“ i mojom obitelji.  Priznajem, pak, javno i na sav glas da me bole obje hrvatske tragedije   - i jasenovačka i bleiburška, ma koliko bile po izvođačima krvavih radova različite. Usuđujem se, dakle, ovdje svjedočiti o dvostrukom stidu i bolu te apelirati  za  što temeljniji objektivniji i odgovorniji javni diskurs i o Jasenovcu i o Bleiburgu. Kako bi se, naravno, pomakao javni diskurs s mrgtve točke i konačno podvukla crta ispod žalosne bilance Drugog svjetskog rata, tragedija i zločina počinjenih i u ime crne i u ime crvene ideologije. Uostalom, zbog toga sam i prihvatio poziv mojih dragih  studenata da govorim na ovoj i ovakvoj tribini HSPF-a. On i znaju zašto su me zvali a ja se nadam da ih nisam razočarao. Ovdje oni dodijeljuju ocjene od „nedovoljan“ do „izvrstan“, a ja  ne želim ničiju „peticu“ kao plod lažnih kompromisa. Uostalom, i u amfiteatru im govorim da im jedino mogu obećati da ih neću lagati, kako se to uobičajilo, nažalost, posvuda  ...

Tuk na utuk puta tri

U bespoštednom međusobnom razračunavanju u Bosni i Hercegovini su poslije svega i na kraju sve tri vojske postale oficijelno oslobodilačke ili «obrambene», što je jedinstveni slučaj u svijetu, ali je dobro u tomu makar to što su nesretni «branitelji» iz sve tri etnije i vojske dobile i koju crkavicu nadoknade za izgubljene živote. Međutim i nažalost, tek toliko da budu odani onima na vlasti, koji sprovode politiku sitnog potkupljivanja svojih birača iz svojih etnija. Ono što se s mukom raspreda u Den Haagu je za većinu njih neinteresantno ili samo interesantno ako je riječ o zločinima onih drugih i trećih. Svim njima, dakle nama u BiH, i u regiji bila bi, međutim, hitno neopohodna kritička kultura sjećanja, no od nje se udaljeno svjetlosnim miljama...

Posebna su priča i u ovom kontekstu vjerske vođe u zemljama bivše Jugoslavije, posebice u  Bosni i Hercegovini. I dok je posljednjih godina, primjećuje Ivan Lovrenović,   u ostalim dvama "konstitutivnim" vjersko-političko-nacionalnim kontekstima, srpsko-pravoslavnom i hrvatsko-katoličkom, izravni i otvoreni utjecaj vjerskih lidera na politički život vidno jenjao, Mustafa Cerić ostaje «jedini od njih koji taj utjecaj ne samo da ne ispušta iz ruku, nego ga očevidno nastoji ojačati i pred javnošću legalizirati, učiniti normalnim i prihvatljivim» (Lovrenović, I., Reisov psihopolitički inžinjeriing, BH Dani, broj 605, od 16.01.2009.). U poslovično antologijskoj analizi Ivana Lovrenovića, etnologa i kulturologa kritizira se posebice Cerićeva zamisao o "tri fobije". Ne jednoj, smatra dr. Cerić, nego, čak, trima fobijama izloženi su danas Bošnjaci-muslimani i država Bosna i Hercegovina: islamofobiji, turkofobiji i bosnofobiji. Pri tomu dr. Cerić, kao pravi političar-tehničar, ne precizira tko su nosioci tih fobija, ali o tomu ne može biti dvojbe: to mogu biti, najprije, "komšije" - Srbi i Hrvati, pa onda u ekstenziji možete ići do granica poznatoga svijeta, dokle vas (fobična) mašta nosi, veli Lovrenović. A čuli smo od Cerića da to mogu biti i sami Bošnjaci: svi oni novinari koji kritički pišu o djelovanju i postupcima reisu-l-uleme.

Teško je drukčije protumačiti ovu trijadu nego tako da Cerić u svojoj političkoj viziji izjednačuje islam, Bosnu i Hercegovinu, i njezinu tursku povijesnost, a Bošnjacima muslimanima (za njega je to odavno jedno te isto) dodjeljuje ulogu ključnoga identifikatora i nosioca toga trojstva. To je samo po sebi politički zloćudno i pogrešno u odnosu spram stvarnosti (povijesne i aktualne), no još gora je u toj "viziji" njezina psihopolitička obojenost i zadanost; zadanost straha i mržnje. (Upravo to dvoje, u neraspletivosti smislova, znači pojam fobija: mržnja i strah.)                                                                                           

O raznovrsnim Cerićevim političkim egzibicijama smo i sami u više navrata javno pisali, na raznim stranama i mjestima, pa i u mostarskom časopisu za političku kulturu „Status“ (Lasić, M., Veliki korak u pogrešnom pravcu, Status, broj 10), ne skrivajući da upravo njega i njemu slične smatramo opasnijim po opstojnost BiH i od srpskog estradnog separatizma kakav prakticira npr. Dodik, ili nekog sličnog hrvatskog. Cerićevi javni nastupi, dade se naslutiti i iz Lovrenovićeve analize, i nisu drugo do priprema sopstvene političke karijere za vrijeme poslije 2012. godine, kada više neće biti reisu-l-ulema. Ako je to tako treba se, uistinu, bojati za opstojnost BiH, dodajmo Lovrenovićevim ocjenama.

Tko je nevin neka baci prvi kamen!

  Pisao sam prije više od četvrt stoljeća o knjižici Ćirila Petešića o stradanju katoličkih svećenika u “en-de-haziji”, onih, naravno, koji su pokušavali pomoći stigmatiziranim Židovima, Srbima i Romima, svima  “nepodobnima”. Te knjižice sam se prisjetio uvrštavajući prije par godina i tada novu knjigu fra Marka Oršolića “Zlodusima usprkos” (Adamić / IMIC”, Rijeka/Sarajevo, 2006. godina, 168 strana) u moj izbor «be-ha literature» za Pesčanik.net (Lasić, M., BiH antiratna literatura, www.pescanik.net , 04.05.08.).          Fra Marko za sebe, inače, vrlo skromno kaže da je «samo obični bosanski franjevac”. Ali, on nije običan, on neodoljivo podsjeća na jednog od junaka u Petešićevoj knjizi, zaboravljenog hercegovačkog franjevca Zlatka Sivrića, kojega je narod zbog plemenitih čina u to ružno vrijeme i prozvao “crveni fratar”.

I fra Marko je svojim ukupnim radom zaslužio takav epitet,  jer se bavi fašističkim utvarama, koje su oživjele s posljednjim ratom i poraćem. Zašto je to tako dade se zaključiti i iz riječi fra Marka: “Za naše prilike tragično je to što Drugi svjetski rat u glavama mnogih ljudi, ni nakon proteka 60 godina, nije završen, i to stvara mnogo političkih problema na ovim prostorima. Stvara problem i iskrenom i otvorenom ekumenizmu. Jednostavno ne mogu da shvatim zašto se skrivaju notorne činjenice koje dokazuju toleranciju prema fašizmu na ovim prostorima, dok su se njemački katolici već 1945. godine pokajali za grijehe koje su počinili”.      U svezi s izostajućim pokajanjem fra Marko dodaje: “Ja ovdje puno više krivim teologe koji zaobilaze te teme, ili ih samo dotiču izvana. Vidite, vi ne možete doći do Stepinčevog dnevnika. Vi ne možete doći do nekih crkvenih arhiva u Sarajevu ili Mostaru, a Vatikan je 2003. otvorio svoju arhivu... Znači, treba istraživati. Prije svega, nama su potrebna poštena naučna istraživanja i da crkva, odnosno teologija, tako konačno stupi u dijalog sa suvremenom historiografijom”.                                                                                              

U fra Markovoj knjižici "Zlodusima nasuprot" s podnaslovom "Religija i nacionalsocijalizam", u predgovoru se ustvrđuje: “Zastrašujuća je istina da na slavenskom jugu ni do 60. obljetnice pobjede nad fašizmom hijerarhijski predstavnici vjerskih zajednica nisu jasno osudili nacional-socijalizam kao tešku zabludu”.                                                                                                                                    

Po njemu je inače fašizam u svojoj biti antireligijski, u našem europskom iskustvu antijudaistički, antikršćanski i antiislamski, jer je rasistički, ali i pored toga “ex-jugoslavenske kršćansko-islamske religijske vođe nisu hrabrili svoje vjernike za antifašističku borbu, osim pojedinaca”. Vjerski autoriteti nisu se dovoljno tome suprotstavljali kad je to bilo aktualno, piše fra Marko, a nisu se ni poslije 60 godina na pravi način pokajali za te svoje, po čovječanstvo pogubne propuste...      

Potom slijedi elaboracija zabluda i Katoličke crkve u NDH, prosto da bi se pokazalo da niti kod nas nije situacija bila bitno drugačija, unatoč plemenitim pojedincima tipa mostarskog biskupa Alojzija Mišića, koji je u kolovozu  1941. godine poslao vjernicima poslanicu da ne sudjeluju u zločinu, u prvom redu nad braćom pravoslavnim Srbima. Neki ga nisu poslušali, a i umro je dobri pastir Mišić već te godine, u kojoj i jesu počinjeni stravični zločini kvazi-katolika i kvazi-islamskih vjernika nad braćom pravoslavcima i u istočnoj Hercegovini i uz Neretvu (Korita, Pribilovci i dr.). Repriza je uslijedila pola stoljeća kasnije, samo su se sada silnici tobož molili Bogu s manje prstiju!

Podvucimo crtu, mislimo proeuropski

I na kraju, dotaknimo barem sintagmu "kultura sjećanja", koju je reafirmirao u Paulus Kirche u Frankfurtu na Majni prije par godina i ugledni američki historičar, njemačko-židovskog podrijetla, Fritz Stern, kada mu je uručivana "Nagrada mira". Fritz Stern, i sam žrtva nacističkog progona, misli da su Nijemci u "kulturi sjećanja" daleko odmakli i da je to dobro za ovu zemlju i Europu. Manifestacioni oblici te i takve kulture u Njemačkoj dolaze do izražaja posebice prigodom obilježavanja godišnjica "pobjede nad fašizmom", odnosno njegovog sloma i njemačkog "nultog sata", kako se to čini svake, počev od 1967. godine. Doduše, neki kritičari upozoravaju da "kulturi sjećanja" latetno prijeti opasnost komercijalizacije, pa time i banalizacije žrtava zločina. No, ne činiti ništa je gore nego izlagati se riziku banalizacije.                                                 

Sve u svemu, zapisao je vrsni poznavatelj ove problematike, beogradski sociolog dr. Todor Kuljić u eseju posvećenom "kritičkoj kulturi sjećanja", govor o tamnoj strani nacionalne prošlosti nije potreban samo stoga što prošlost nije prevladana, pa ni samo zato što postoje ostaci revanšizma, već prije svega otuda što treba podsticati integriranje kako svijetlih tako i tamnih strana u nacionalni identitet.                                                                                                                                         

U svezi s revizijom povijesti i vrijednosnih sustava na Balkanu, pri čemu je dozvoljeno sve, od rušenja spomenika do građenja novih i lažnih mitova, dr Kuljić piše: "Kao što Nemci pored Getea ne zaboravljaju Aušvic, tako i Srbi uz oslobodilačke ratove treba da pamte i Srebrenicu; a Hrvati da ne razdvajaju 'Oluju' od Jasenovca". Trauma je, po ovom autoru, "najbolje sjećanje, a trauma u Njemačkoj je holocaust, u Hrvatskoj Jasenovac, a u Srbiji Srebrenica..." (Kuljić, T., Kritička kultura sećanja, u zborniku: Pet godina tranzicije u Srbiji, SD klub, Fondacija Friedrich Ebert, Beograd, 2005., s.117-136.)       

Da, kultura sjećanja je osjetljiva biljka, ali ponekad uspjeva i tamo, ili upravo tamo, gdje su izvršeni najbrutalniji zločini. Pretpostavka za njen uzgoj je, međutim pošten prilaz "svijetlim i tamnim stranama" vlastite prošlosti, demonumentalizacija historije i okrenutost budućnosti. Nažalost, u zemljama bivše Jugoslavije i dalje se vode "građanski ratovi sjećanja" (Kuljić), a tako se ne stiže u društvo civiliziranih naroda. Srbi se bave samo Jasenovcem, Hrvati  Bleiburgom i Vukovarom, a Bošnjaci s razlogom Srebrenicom, ali i bezrazložno s brojnim  izmišljenim fobijama ...

Za konačni izlazak iz stadija tribalističke kulture!           

I na samom kraju, u BiH danas živi isuviše mnogo ljudi svih njenih etnija zarobljenih u tribalističkoj, pra-političkoj kulturi i historiji, koji prosto ne razumije fenomen suvremenih civilizacijskih izazova. Razlog tomu je, između ostalog, što se u bh. stvarnim i kvazi-kulturnim i političkim centrima njeguju sustavno svekolike zablude o povijesti i kulturi tri naroda ove nesretne zemlje.           Obzirom na naziv i karakter ove tribine ovdje ću potencirati samo par metodoloških napomena u svezi s tzv. integralnim ili crkvenim hrvatstvom i katoličanstvom.  I dok se ta priča o integralnom katoličanstvu s obje strane Save i Une može prihvatiti, uostalom Katolička crkva je „global player“,  jedinstvena svjetska vjersko-politička organizacija sa sjedištem u Vatikanu, pa i nije riječ samo o integralnom hrvatsko-katoličkom, nego o planetarno katoličkom integralizmu, priča o tzv. integralnom hrvatstvu stoji na vrlo klimavim nogama. U najkraćem, takvog hrvatstva nikad nije bilo u kompleksnom hrvatskom nacionalnom biću, razasutom i u okruženju i u vaseljeni, izuzev djelomično i za kratko u vremenima velikih katastrofa.        

U suštini se, dakle, radi o užasno kontraproduktivnoj političko-civilizacijskoj pogrešci po hrvatske interese i u BiH i u Republici Hrvatskoj što se - umjesto razvijanja svijesti o svojem utemeljenju i svekolikom ukorijenjivanju od pamtivijeka na bosanskom i hercegovačkom tlu, u bh. povijesti i kulturi – i Katolička crkva i hrvatska politika u BiH i dalje uljuljkuju u iluzije o imaginarnom, nepostojećem  hrvatskom jedinstvu. Ovo, dakako, ne znači poricanje kulturoloških srodnosti i bliskosti hrvatskih i bh. Hrvata, koje se moraju njegovati i čuvati.                          

Među Hrvatima u BiH bi se trebali, ako već nijedni drugi,  konačno oslušnuti novi, proeuropski  i otrežnjujući zagrebački vjetrovi koji dolaze i s Markova trga i s Pantovčaka, kako bi se konačno shvatilo što je činiti preostalom, skoro pa izčezlom, u svakom sučaju prepolovljenom hrvatskom puku u BiH. A činiti mu je, u najkraćem, sve ono i zajedno s drugim narodima u BiH što ga vodi u sutrašnju zajednicu naroda i kultura koju oličava Europska unija. U kojoj će se na neki način ostvariti i implicitno hrvatsko jedinstvo europske kakvoće, produktivno i korisno i za Hrvate iznad i ispod granica na Uni i Savi, ali i za sve druge bh. narode i narode u okruženju

doc.dr. Mile Lasić povodom javne tribine HSPF-a

MOSTAR - U srijedu, 17. ožujka 2010. godine u amfiteatru Filozofskog fakulteta u Mostaru održana je prva javna tribina HSPF-a, Hrvatskog studentskog politološkog foruma, pod nazivom „Podjele u hrvatskom narodu – podvucimo crtu“, s naglaskom prestanka podjele na crvene i crne. 

Na tribini su, između ostalih, kao gosti govorili Ivan Musa, predsjednik HKDU-a, te dva politologa Danijel Vidović, član HDZ BIH i bivši predsjednik općinskog vijeća Grada Mostara te doc. dr. Mile Lasić, redoviti profesor Filozofskog fakulteta u Mostaru i prvi zagovaratelj i podupiratelj ovoga politološkog foruma.

Međutim, ove tribine ne bi bilo bez predsjedništva HSPF-a na čelu s Vedranom Kožulom, te potpredsjednicima Slavenom Zeljkom i Marinom Marićem te tajnicom Anitom Galić koji su uložili trud oko same organizacije.

Nakon uvodnog pozdrava i obraćanja predsjednika HSPF-a Vedrana Kožula, koji je u svom govoru istaknuo kako povijest ne smijemo zaboraviti, ali ni da u noj ne smijemo ni živjeti, nazočnima se obratio predsjednik HKDU-a Ivan Musa.

Gospodin Musa je na samom početku svog govora istaknuo Tuđmanove riječi o pomirbi djece partizana i ostalih, koji se predstavljaju kao crveni ili crni, ili pak neki treći. No takav naum je, kako kaže gospodin Musa, u potpunosti zamro nakon Tuđmanove smrti, te se nastavilo s diobom među Hrvatima. Što se tiče stanja među Hrvatima na bosanskohercegovačkoj „sceni“ rekao je kako je nepotrebno 19 stranaka s hrvatskim predznakom, jer se samo tako, na veliki broj hrvatskih stranaka, dijeli ionako mali postotak izlaska Hrvata na izbore, tako da nas dočeka sudbina da dobijemo „Hrvata“ iz nehrvatske stranke. Naravno, osim toga istaknuo je i pogrešan rad protektorata međunarodne zajednice u BiH, od samih početaka djelovanja kada su dali pozatvarati i do 200 Hrvata s visokih funkcija ove države. Na kraju svoga govora pozvao je sve Hrvate da prestanu nesuglasice i podjele među Hrvatima, pogotovo na crvene i crne, te da je on zagovornik oko pitanja zajedničkog kandidata, Hrvata, za sljedeće parlamentarne izbore. Istaknuo je kako je svaki Hrvat važan, bio on iz Hercegovine, Posavine ili pak drugoga dijela BiH.

 
Bivši predsjednik općinskog vijeća Grada Mostara, te član HDZ-a Danijel Vidović na početku govora pozdravio je svaki korisni aktivizam mladih, pogotovo studentski, kakav je ovaj politološki forum. Vidović se u svome govoru također osvrnuo na hrvatskog predsjednika, dr. Franju Tuđmana. Istaknuo je kako ne bi trebalo biti podjele na crvene i crne, jer je i jedna i druga prošlost crna. Naveo je primjer Tuđmana koji se iz uvjerenog komunista pretvorio u demokrata kojega je, na kraju bez obzira na njegovu prošlost, hrvatski narod izabrao za svoga „izbavitelja“ i prvoga hrvatskog predsjednika. Također je govorio i o stereotipima o Hercegovcima „kockastih glava“, kojima je bio svjedok za vrijeme studija u Zagrebu. Pozvao je da se na to ne osvrćemo previše, već da im djelovanjem pokažemo kakvi smo, ta da im nećemo uvijek biti samo produžena ruka. Osim ovoga, istaknuo je slabu intervenciju hrvatske vlade na ovim prostorima, jer dok Hrvati šute o Hrvatima, Srbi u BiH dobivaju potporu od Srbije i Rusije, a Bošnjaci od Turske, a BH Hrvati opet ostaju na cjedilu, što se najbolje vidi kroz gašenje medija na hrvatskom jeziku, mostarskih kazališta, pa i Sveučilišta koji također dobiva slabu potporu, kako županijsku tako i službenog Zagreba. I on je također pozvao Hrvate da iziđu u što većem broju na sljedeće izbore. 

Nakon Vidovića, riječ je, uz gromoglasni pljesak, dobio prof. doc. dr. Mile Lasić koji je pozvao gospodu političare, poglavito Musu i Vidovića, da što žurnije donesu zakon o institucionalnim zanimanjima jer se, upravo na mostarskom sveučilištu, kojem je temelj bila prva Didakova gimnazija na Širokom Brijegu, rađaju novi akademski građani koji će biti na korist državi. Također je istaknuo i porast politološke infrastrukture koja bi trebala biti na korist politici Bosne i Hercegovine, koja treba gledati uzor u njemačkom Bundestagu koji u svakom uredu ima barem jednoga politologa. Što se tiče same teme o podjelama naglasio je štetu „Lagumdžijina inženjeringa“ koji šteti cijeloj BiH-a, a ne samo Hrvatima i Srbima. Također je istaknuo i važnom činjenicu, kako je Hercegovina jedini kutak Zemlje gdje nije razvijena socijaldemokracija. I upravo je na temelju ove dvije činjenice istaknuo i same podjele kako među Hrvatima, tako i ostalima. Govorio je i o „lažnoj nadi“ koja vlada među Hrvatima u BiH, koji misle da će ulaskom Hrvatske u EU, biti njezinim građanima. Kako kaže Lasić, riječ je samo o fiktivnom građanstvu, jer smo građani tamo gdje plaćamo porez. Istaknuo nam je primjer Švicarske gdje također ima ostalih naroda koji su prihvatili Švicarsku kao vlastitu i gdje se već dva stoljeća nije zaratilo. Što se tiče same podjele na crvene i crne istaknuo je potrebu prestanka veličanja ustaštva među Hrvatima ili pak četništva među Srbima, jer o njihovoj crnoj prošlosti govore toliki logori smrti. S vlastitog staništa, kazao je kako ga je stid za Jasenovac, ali da pati za Bleiburgom, „grobljem obitelji Hercegovine“, kako ga je sam nazvao. Označio je negativnim nedostatak političke kulture u BiH te pozvao na samoreformaciju jer bez prave samoreformacije nema ni prave aplikacije ka EU, ali i turkofiliju koju nam neki namjerno nameću. Svoj govor je završio sa željom da se otvore mnogi arhivi koji govore o crnoj prošlost, te da će, nada se, već jednom prestati podjele.

Što se tiče važnih komentara publike valja izdvojiti žustre govore koji su pozvali hrvatske političare da se napokon ujedine oko ideje jer je to temelj svega. Jer bez prave ujedinjene ideje nema ni napretka, niti će se ponavljati slučajevi poput Mostara i ostalih negativnih za Hrvate. Također se pozvalo čelnike na vlasti da malo više pozornosti obrate na mučeničke spomene koji pozivaju sa Širokog Brijega, Mostara, ali i ostalih mjesta gdje su ubijani Hrvati, za Boga i domovinu.  

03. ožujka 2010. godine na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru održana je četvrta sjednica Hrvatskog studentskog politološkog foruma.

Prva točka dnevnog reda bila je sudjelovanje mladih u politici s naglaskom na Bosnu i Hercegovinu. Iznešeni su statistički podatci koji se tiču ove teme, a oni pokazuju da broj mladih koji se nalaze u parlamentima BiH i Federacije BiH nije na zadovoljavajućoj razini.

Istaknuto je da je potrebna veća afirmacija mladih u političkome životu, a to se može ostvariti na više načina: uključivanjem u političke stranke ili djelovanjem kroz različite udruge ili nevladine organizacije.

Druga točka dnevnog reda bila je vezana za položaj politologa u društvu kao i njihovo sudjelovanje u politici. Nakon rasprave zaključeno je da je za bolje funkcioniranje državnog aparata potreban veći broj politologa u upravi kao i veći broj profesionalnih političara sa zvanjem politologa.

Također raspravljalo se i o tekućim pitanjima vezanim za rad Hrvatskog studentskog politološkog foruma kao što su realizacija izdavanja lista Foruma, kao i organiziranje javnih tribina.

Gost ove sjednice bio je Tom Kievit iz Nizozemske koji je govorio o sudjelovanju mladih u političkom životu Nizozemske, trenutnome stanju u toj zemlji, kao i o viđenju stanja u BiH s gledišta te europske zemlje.

Ovom peticijom dana je podrška zaposlenicima Hercegovčke televizije, Radija Herceg-Bosne i Radio-postaje Mostar u borbi za ostvarenje njihovih osnovnih prava.Osiguravanjem prava koja traži Sindikat uposlenih Hecegovačke televizije osigurava se opstanak medija na hrvaskom jeziku u Bosni i Hercegovini.

Potpise su prikupljali članovi Hrvatskog studentskog politološkog foruma, a osim velikog broja studenata ovu peticiju je potpisala i nekolocina profesora sa Sveučilišta u Mostaru, između ostalih i prof.dr.sc. Zdravko Tomac.

U posljednje vrijeme članovi Hrvatskog studentskog politološkog foruma susdjelovali su u nizu aktivnosti.

Sudjelovanje na prosvjedu potpore djelatnicima medija na hrvatskom jeziku

Predsjedništvo HSPF-a 20. siječnja 2010. sudjelovalo je na prosvjedu na kojem je pružena potpora djelatnicima Hercegovačke televizije, Radija Herceg Bosne te Radio postaje Mostar. Hrvatski studentski politološki forum daje punu potporu djelatnicima ovih medija u borbi za njihova prava te za ostanak javnih medija na hrvatskom jeziku.

Razgovori u "Nansen dijalog centru"

U prostorijama  "Nansen dijalog centra" u Mostaru 25. i 26. siječnja 2010. godine održani su razgovori sa studentima Sveučilišta u Mostara i Univerziteta Džemal Bjedić.
Bilo je riječi o sigurnosnoj situaciji u Gradu Mostaru, radu policije, utjecaju lokalne vlasti na budućnost mladih te o sličnim temama.
Na razgovorima je sudjelovalo i Predsjedništvo Hrvatskog studentskog politološkog foruma i to 25. siječnja potpredsjednici Marin Marić i Slaven Zeljko, te 26. siječnja predsjednik Vedran Kožul koji su iznijeli svoja mišljenja o ovim pitanjima.

Suradnja s Forumom Filozofskog fakulteta

Ovim putem pozivamo sve članove Hrvatskog studentskog politološkog foruma da se registriraju na forum Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru. S administratorom foruma dogovorili smo se da će biti otvorena posebna grupa na forumu za HSPF, a tu ćemo moći raspravljati o svim temama koje se tiču HSPF-a, politologije, politike i slično...

Link:

http://forum-ffmo.roomforum.com

U petak 5. veljače III. sjednica HSPF-a

Na dnevnom redu III. sjednice Hrvatskog studentskog politološkog foruma kao glavna tema je aktualno pitanje za Hrvate u BiH a to je '' Program na Hrvatskom jeziku''.
Pored toga biti će riječi o prijedlogu zakon u RH kojim se ukida dvojno prebivalište državljanima Republike Hrvatske, koji pogađa većinom Hrvate iz Bosne ...i Hercegovine.

Postoji inicjijativa za izdavanja službenog lista Hrvatskog studentskog politološkog foruma, pa će biti riječi i o načinu ostvarenja tog projekta.

U razvijenim društvima ustaljena praksa je da se svaki izbori koji imaju opće društvenu važnost politološki analiziraju. Tražeći uzor u takvim analizama Hrvatski studentski politološki forum izradio je analizu prvog kruga Predsjedničkih izbora u Republici Hrvatskoj.

Zbog velikog broja hrvatskih državljana koji žive u Bosni i Hercegovini izbori u Hrvatskoj tradicionalno privlače veliku pozornost i na području BiH.

Nezanimljiva kampanja s velikom dozom Imagea

Prvi krug izbora za trećeg hrvatskog predsjednika nije ponudio nešto neočekivano. Predizborna kampanja je bila poprilično nezanimljiva, a nitko od kandidata svojim porukama nije u značajnijoj mjeri uspio privući nove glasače što pokazuju i rezultati anketa s početka i kraja kampanje koji su više manje bili jednaki.

Većina kandidata vodila je više ili manje Image kampanje, tj. naglašavali su osobnost te su ju stavljali u prvi plan umjesto programa što i nije poželjno ako se pogleda situacija u kojoj se hrvatsko društvo danas nalazi. Iako su pričali i o programima, ti programi su asocirali na prepoznatljive crte svakog kandidata.

Primjerice Ivo Josipović je svoj program „PravDA za Hrvatsku“ želio prikazati kroz sebe kao poštenog čovjeka bez mrlje u prošlosti. Milan Bandić je svoje „Idemo raditi“ najviše temeljio na svojoj radinosti. Kampanja Nadana Vidoševića se više temeljila na njegovoj ljepoti nego na programu, dok je Andrija Hebrang svoju poruku „Za europsku i ponosnu Hrvatsku“ najviše prikazivao preko sebe ističući svoje domoljublje i ulogu u Domovinskom ratu.

Kandidati su previše vremena posvećivali temama za koje Predsjednik RH uopće nema ovlasti, pa se u pojedinim trenutcima činilo da je u tijeku kampanja za Predsjednika Vlade.

Mali postotak birača koji su izišli na izbore i odnos političkih snaga

Same izbore obilježio je mali postotak birača koji su iskoristili pravo glasa.  U Hrvatskoj je na izbore izišlo 44,06% birača, dok je u dijaspori na izbore izišlo njih svega 16,44%. Ako uzmemo samo BiH onda je taj postotak negdje oko 19%. Mali postotak ljudi koji su izišli na ove izbore pokazuje što građani Republike Hrvatske zapravo misle o trenutnoj političkoj situaciji, te su samim tim poslali svojevrsnu poruku da se dosta toga  treba  promijeniti u odnosu politike prema društvu. Malim postotkom izlaska hrvatski državljani iz dijaspore i BiH najvjerojatnije su htjeli poručiti da bi odnos Republike Hrvatske prema njima mogao i trebao biti bolji.

Rezultati izbora pokazali su trenutni odnos političkih snaga u Hrvatskoj. Iz rezultata se da zaključiti da su desnica i ljevica gotovo izjednačene, ali rezultati također pokazuju i da politički centar drži konstantu te da bez njega u bližoj budućnosti neće biti moguće formirati vlast.

Bolji uspjeh i ulazak u drugi krug kandidata lijevog centra proizlazi iz svojevrsne gužve na desnici. Ako još uzmemo u obzir da je nezavisni kandidat Milan Bandić velik broj glasova dobio i od tradicionalno desno opredijeljenih kandidata onda je jasno zašto se nitko od kandidata desnice nije našao u drugom krugu.

Razlozi ne ulaska kandidata vladajuće stranke u drugi krug

Najveće šanse za takvo nešto je imao kandidat vladajuće Hrvatske demokratske zajednice Andrija Hebrang, ali je više razloga zašto u tomu nije uspio. Analizom ne ulaska ovog kandidata u drugi krug Hrvatski studentski politološki forum se  detaljnije pozabavio jer je ona za politološke analize ovih izbora svakako najzanimljivija.  Ovakav rezultat kandidata HDZ-a označen je kao neuspjeh, ali kada se u obzir uzmu svi faktori onda se može zaključiti da je Andrija Hebrang svojim rezultatom polučio svojevrsni uspjeh. Zbog čega takav zaključak? Prije svega se da primijetiti HDZ nije maksimalno stao uz svoga kandidata. Pogreška je bila i što je svega nekoliko ljudi odlučilo tko će biti kandidat stranke na izborima što je kod dosta članova pobudilo nezadovoljstvo. Nadalje Andrija Hebrang nije vodio dovoljno agresivnu kampanju u Bosni i Hercegovini, te tako nije uspio animirati većinu HDZ-ovih glasača da glas daju upravo njemu. Osim ovih propusta Hebrangu su najviše odnemogle kandidature „dojučerašnjih“ članova HDZ-a Dragana Primorca i Nadana Vidoševića, a u cijeloj priči teorija zavjere prema Andriji Hebrangu o kojoj on i sam govori ne zvuči nerealno.

Razlozi uspjeha Ive Josipovića i Milana Bandića

Veliki uspjeh Ive Josipovića vjerojatno je u najvećoj mjeri odraz situacije u kojoj se hrvatski državljani trenutno nalaze, jer je ovaj kandidat pažnju skretao na pitanja iz svakodnevnog života, dok je uspjeh Milana Bandića pokazao da i danas kod velikoga broja birača dobro kotira populizam.

Od ostalih kandidata realne šanse za ulazak u drugi krug ponajviše su davane Nadanu Vidoševiću, pa i Draganu Primorcu i Vesni Pusić no već spomenuti veliki broj kandidata i raspodjela glasova s desnice, centra i ljevice od početka su najbolje odgovarali Josipoviću i Bandiću.

Medijska propaganda i blokada

U samoj analizi prvog kruga Predsjedničkih izbora svakako se mora spomenuti i medijska zastupljenost kandidata. Svakako se da zaključiti da je medijska propaganda svakako u jako velikoj mjeri utjecala na rezultate izbora. Još se jednom pokazalo da su medijski moćnici te njihovi financijeri  jakim vjetrom u leđa gurali svoje kandidate, dok su drugi prečesto ostajali u medijskom mraku. Svaka realno urađena analiza bi trebala istaknuti medijsku blokadu u kojoj su nalazili pojedini kandidati, prije svega očita je medijska blokada u kojoj se nalazio nezavisni kandidat Miroslav Tuđman.

Zbog toga ocjena medijskog praćenja prvog kruga Predsjedničkih izbora ne može biti visoka.

Neuspješno animiranje birača

Ako bismo željeli izvući zaključak prvog kruga Predsjedničkih izbora s politološkog gledišta kandidati su javnosti ostali puno toga dužni. To se da zaključiti i iz postotka izlaska na izbore koji pokazuje da kandidati više od polovicu birača nisu uspjeli animirati da odu do biračkog mjesta što je za jednu demokraciju poražavajuća stvar i velika opomena.

Drugi krug Predsjedničkih izbora, koga izabrati?

Hrvatski studentski politološki forum analizom prvoga kruga Predsjedničkih izbora u Republici Hrvatskoj ima za cilj javnosti prikazati osvrt na izbore s politološkog gledišta. Takve analize nisu nimalo jednostavne jer zahtijevaju isključivanje subjektivnih mišljenja što u analiziranju političkih tema zna biti i nemoguće.  

Pred nama je drugi krug u kome će hrvatski državljani moći birati između dva kandidata: Ive Josipovića i Milana Bandića.

Iako je jedna od temeljnih zadaća Hrvatskog studentskog politološkog foruma kao i politologa općenito davati kritički osvrt na politiku, zadaća našega Foruma je i između ostaloga i davanje mišljenja i prijedloga s ciljem rješavanja političkog pitanja položaja Hrvata u Bosni i Hercegovini. S toga smo na našoj prvoj tematskoj sjednici „Treći hrvatski predsjednik i Hrvati u BiH“ održanoj 22. prosinca 2009. godine u Mostaru argumentirano raspravljali o odnosu i programima kandidata za Predsjednika Republike Hrvatske prema Hrvatima u BiH jer i Predsjednik RH može aktivno sudjelovati u traženju rješenja za bolji položaj Hrvata u BiH.

Zbog toga smatramo svojom dužnošću da javnost obavijestimo da je Hrvatski studentski politološki forum pregledom službenih programa predsjedničkih kandidata utvrdio da kandidat SDP-a Ivo Josipović u svom programu „Nova Pravednost“ ni jednom rečenicom ne spominje Hrvate u Bosni i Hercegovini i dijaspori, dok nezavisni kandidat Milan Bandić u svom Programu ističe između ostaloga da je moralna i ustavna obveza Republike Hrvatske djelovanje u pravcu ravnopravnosti i konstitutivnosti hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini, stabilnosti i cjelovitosti Bosne i Hercegovine te dobrosusjedskim i prijateljskim odnosima, uključujući tu intenzivnu gospodarsku, kulturnu i drugu suradnju s tom zemljom.

Zbog svega navedenoga i bez imalo politiziranja Hrvatski studentski politološki forum  smatra da je za Hrvate u Bosni i Hercegovini bolji izbor nezavisni kandidat Milan Bandić, te stoga vodstvo Hrvatskog studentskog politološkog foruma poziva sve svoje članove kao i cjelokupnu javnost da 10. siječnja 2010. godine iziđu na drugi krug Predsjedničkih izbora te da daju glas za nezavisnog kandidata Milana Bandića te tako između ostaloga doprinesu i boljem položaju hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini.

(Vedran Kožul – predsjednik HSPF-a, uz pomoć potpredsjednika Slavena Zeljke i Marina Marića)